U radu se kroz teorijsku analizu i praktične primjere elaborira kako se u oglašavačkoj industriji svakodnevno koriste metode koje se mogu smatrati neetičnima. Cilj rada bio je prikazati nedostatke takve prakse. Unatoč tome što se kroz zakonske regulative i samoregulaciju postavljaju smjernice dobre prakse i ukazuju na prednosti etičnog poslovanja, mnoge kompanije u svom nastojanju zadobivanja pažnje većeg broja potencijalnih korisnika pribjegavaju metodama koje se mogu smatrati neetičnim, u „sivoj zoni“ ili čak protuzakonitim. Kako bi se vratilo povjerenje kupca i samim time osnažilo gospodarstvo kroz potrošnju, važno je zaštiti pravo na informiranje i izobrazbu potrošača. Kompanije, oglašivači, i primatelji oglašavačkih poruka, kao i potencijalni potrošači ne bi smjeli biti postavljeni u suprotstavljene pozicije. Za uspješno poslovanje i na koncu za ostvarenje interesa svih dionika u gospodarskom sustavu potrebno je stvoriti povjerenje. Kupac će biti odan samo onom proizvodu i proizvođaču kojem vjeruje i u slučaju kada se ne osjeti zavarano ili manipulirano.