U ovome se radu razmatra problematika osposobljavanja pilota bespilotnih letjelica kao preduvjeta sigurne i učinkovite intervencije u vatrogastvu. U uvodu se ističu različite namjene bespilotnih letjelica u vatrogastvu, njihove prednosti u odnosu na tradicionalna sredstva gašenja vatre i potreba da se ova tehnologija uvede u standarde vatrogastva. U samoj razradi teme razmatraju se različiti relevantni aspekti koji prikazuju sadašnje stanje: s jedne strane aspekt pravne regulative, a s druge dosadašnja iskustva s bespilotnim letjelicama u spašavanju, ali i s edukacijom kadra, a to su iskustva Hrvatske gorske službe spašavanja. Najveći dio razrade usredotočuje se na upotrebu bespilotnih letjelica u vatrogastvu, pri čemu se izrađuje nacrt mogućeg programa edukacije dron-vatrogasaca koji bi trebao obuhvaćati pravne teme, tehnološke teme, samu letačku praksu te povezane teme relevantne za upravljanje bespilotnim letjelicama kao što je utjecaj geospacijalnih faktora i meteoroloških uvjeta na ponašanje vatre. Svaka se od tih tema zasebno obrazlaže. U zaključnom se dijelu prezentiraju inovacije u razvoju bespilotne tehnologije koje su relevantne za vatrogastvo i ističe se potreba da se poduzmu koraci kako bi UAS letjelice što prije našle primjenu u hrvatskom vatrogastvu te doprinijele s jedne strane efikasnijim postupcima a s druge strane i dugoročnim uštedama.